Kako EMDR pomaže nakon nesreće, gubitka ili nasilja?
Kratak odgovor
Kada je događaj bio prevelik, mozak ga ne pohrani kao prošlost nego kao nešto što se i dalje dešava. EMDR mu omogući da tu obradu dovrši, pa sjećanje dobije datum i prestane se otvarati na svaki podsjetnik. Za jedan nedavan događaj obično treba šest do dvanaest seansi.
Ljudi ovo najčešće opisuju kao nesrazmjeru. Znate da je prošlo. Možete o tome pričati mirnim glasom. A onda neko zalupi vrata, ili osjetite miris koji je tada bio u zraku, i tijelo krene prije nego što stignete pomisliti da ste na sigurnom.
Ta nesrazmjera nije slabost i nije nedostatak volje. Ona je tačno ono što se dešava kada sjećanje nije uredno pohranjeno: bez datuma, bez oznake „gotovo", s netaknutom slikom i tijelom koje je i dalje spremno.
Šta ovdje spada
- Saobraćajna nesreća, pad, povreda, hitna operacija
- Smrt bliske osobe, posebno iznenadna
- Fizičko ili seksualno nasilje, u djetinjstvu ili kasnije
- Rat, opsada, izbjeglištvo, i ono što je došlo poslije
- Teški porođaj, gubitak trudnoće
- Niz manjih stvari koje pojedinačno „nisu ništa", a zajedno jesu
Zadnja stavka je ona koju ljudi najčešće precrtaju sami sebi. Ne mora biti jedan veliki događaj. Ponavljano poniženje, godine straha kod kuće ili u školi, i stalna napetost bez imena obrađuju se istom metodom.
Šta se konkretno radi
Prvo mapiramo. Napravimo listu događaja i biramo redoslijed — obično se ne kreće od najgoreg, nego od nečega na čemu možete provjeriti kako metoda radi na vama.
Onda se obrađuje jedan po jedan. Detalje ne morate izgovoriti. Treba samo da sjećanje možete prizvati u misli i da mi kažete koliko je jako, na skali od nula do deset. Najpotpuniji rad koji sam vidjela uradila je osoba koja mi nikada nije rekla šta je na slici.
Kada jedan događaj padne, oni povezani često padnu brže. To je uobičajeno, i to je razlog zašto broj seansi ne raste linearno s brojem događaja.
Sjećanje ostaje. Mijenja se težina koju nosi.
Pitanja
Ono što me ljudi ovdje prvo pitaju
Prošlo je dvadeset godina. Je li kasno?
Nije. Sjećanje koje nije obrađeno ne stari — zato se i otvara punom jačinom nakon toliko vremena. Radila sam s ljudima kod kojih je događaj bio iz djetinjstva, a naboj isti kao prvog dana.
Ne sjećam se svega. Može li se raditi?
Može. Rupe u sjećanju su čest dio ovoga, a ne prepreka. Radi se s onim što imate — slikom, osjećajem u tijelu, čak i samo s onim što znate da se dogodilo. Cilj nije rekonstrukcija događaja.
Bojim se da ću se raspasti ako otvorim.
Zato se ništa ne otvara u prve dvije do tri seanse. One su historija i priprema, i priprema znači konkretne načine da se vratite u ravnotežu, uvježbane prije nego što zatrebaju. Svaka seansa se završava zatvorena.
Dvadeset minuta, bez naplate
Ne morate objasniti šta se dogodilo da biste zakazali prvi razgovor. Dovoljno je reći da se javljate.